Standardi pristupačnosti na spomenicima kulture

March 28, 2012 in Pristupačnost objekata, Zakonska regulativa

Olgica Danković dia
mentor dr Mirjana Roter Blagojević dia
KONCEPT PRISTUPAČNOSTI NA OBJEKTIMA OBRAZOVNOG I MUZEJSKOG KARAKTERA KOJI SU SPOMENICI KULTURE
Beograd, Novembar, 2009. godine

UVOD

Osnove savremenog pristupa dostupnosti izraženog kroz Univerzalni dizajn / Dizajn za sve / Inkluzivni dizajn počivaju na priznavanju, prihvatanju i podsticanju prava svih ljudi na nesmetanom kretanju, sigurnosti i udobnosti i poštovanju invalidnosti kao dela ljudske raznolikosti, sa ciljem da svi ljudi imaju jednake mogućnosti da učestvuju u svakom aspektu društva. Ove osnove su sažete u publikaciji Evropski koncept pristupačnosti EKP 2003 – Tehnički priručnik

U skladu sa preporukama EKP-a, odredbama Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom, Ustavom, zakonima i standardima Republike Srbije, principi kojima se treba rukovoditi kako bi se obezbedilo poštovanje standarda pristupačnosti su:

1. Pristup – Svako bi trebalo da bude u mogućnosti da uđe u objekte ili javne površine, bez tuđe pomoći, sa lakoćom i bez osećaja stida.

2. Upotreba – Svako bi trebalo da je u mogućnosti da koristi objekte i javne prostore sa podjednakom lakoćom. Projektovanje, izgradnja, održavanje i upravljanje objekatima ne smeju da otežavaju korišćenje jednoj osobi u odnosu na drugu.

3. Zadovoljstvo – Svako zaslužuje pravo da uživa u okruženju.

4. Bezbednost – Svako ima pravo da živi, radi i da se odmara u bezbednom okruženju. Projektovanje, izgradnja, održavanje i upravljanje objektima moraju da omoguće bezbednost svakoj osobi.

5. Obzirnost – Svako zaslužuje da mu se posveti podjednaka pažnja od strane onih koji odobravaju, projektuju, grade, održavaju i upravljaju objektima i javnim prostorima.

6. Estetski kriterijumi – Rešenja kojima se ostvaruje pristupačnost treba da budu neupadljiva, lepa i u skladu sa ambijentalnom celinom.

Postoje određeni problemi vezani za obezbeđivanje pristupačnosti svim posetiocima (uključujući i osobe sa invaliditetom) objektima i drugim spomenicima kulture koji su otvoreni za javnost. Balans mora da se nađe u usaglašavanju standarda pristupačnosti i očuvanja karaktera spomenika kulture. Pristupačnost ne bi trebalo da ugrozi ili uništi materijale i karakter koji neki objekat čine značajnim, ali ako se zgrada koristi za neku javnu namenu i već su urađene određene adaptacije (toalet, sprovođenje električne instalacije i sl.) nema razloga da se izbegava poboljšanje pristupačnosti.
Da bi se postigao najveći mogući nivo pristupačnosti moraju se tražiti inovativna rešenja koja obezbeđuju pristupačnost objektu a ne umanjuju vrednost spomenika.

Omogućavanje pristupačnosti značajno utiče na podizanje atraktivnosti objekata ili prostora i povećanje broja posetilaca. Zakon o sprečavanju diskriminacije nad osobama sa invaliditetom u Velikoj Britaniji (The Disability Discrimination Act 1995 – DDA) određuje da, tamo gde postoji fizička/arh. barijera na objektu ili javnom prostoru koja korišćenje prostora ili usluga čini nemogućim ili previše teškim osobama sa invaliditetom, dužnost je pružaoca usluge da izvede odgovarajuće mere kako bi prevazišao te probleme. DDA ipak naglašava da je pod određenim okolnostima nemoguće ili nerazumno obezediti pristup zbog prevelikih troškova ili potrebe da se radikalno menja izgled i svojstvo kulturnog dobra. Zakonom su, međutim, tačno definisani objekti i kulturna dobra na kojima je nemoguće izvoditi radove u smislu obezbeđivanja pristupačnosti tako da se ne ostavlja prostor za nagađanja. U normalnim okolnostima, kada se radi o zgradama koje nisu navedene u ovom zakonu, dužnost je pružaoca usluge da inicira određene korake kako bi:

1.      uklonio barijeru

2.      izmenio je tako da više ne predstavlja prepreku

3.      obezbedio razumne mere adaptacije kako bi se prevazišao problem

4.      obezbedio alternativni metod kako bi se postigla pristupačnost[8]

Na kraju, ipak, obezbeđivanje pristupačnosti objekatu nije uvek moguće. Svaki objekat je drugačiji i ne postoji opšte rešenje, pa je neophodno uraditi pojedinačne analize – revizije pristupačnosti, kako bi sve probleme identifikovali i na osnovu toga pokušali da nađemo najbolje rešenje.

 

Analiza mogućnosti i predlog mera zaštite u odnosu na obezbeđivanje pristupačnosti

Mere zaštite za prostor kulturno-istorijske celine odnose se, prvenstveno, na očuvanje, rekonstrukciju i revitalizaciju spomeničkog nasleđa uz očuvanje autentičnosti, istorijskih regulacija i vizura koji omogućavaju uspostavljanje jasnih istorijsko-arhitektonskih odrednica prostora i njegovog istorijskog identiteta i prepoznatljivosti. U skladu sa tim, ovaj urbani prostor mora da očuva svoj karakter, istorijski identitet i prepoznatljivost. Kompletan prostor zahteva ozbiljno prostorno uređenje i primerenu prostornu, funkcionalnu i estetsku organizaciju. Svi objekti spomeničkog značaja se čuvaju u autentičnom stanju, mere zaštite podrazumevaju strogi konzervatorski pristup u pogledu izgleda kao i izbora adekvatne namene objekta. U cilju očuvanja ambijenta, trasu Višnjićeve ulice treba zadržati jer ulica obuhvata prostorne i funkcionalne elemente istorijskog jezgra grada (koridor, raskrsnice, pasaži, javni i privatni prostor).

Očuvanje stare trase Gospodar Jevremove ulice, na delu oko Dositejevog liceja, kao i pronalaženje adekvatnog parternog uređenja koje bi očuvalo i prezentovalo prvobitnu, spontanu nastalu regulaciju (pre Josimovićevog plana), značajan je parametar u tretiranju ovog prostora. Prva intervencija bi se sastojala u proširivanju pešačke zone tj. izmeštanju kolskog saobraćaja sa platoa ispred Božićeve kuće. Time bi se oslobodio prostor i jasnije bi se definisala ova ambijentalna celina, pojedinačni objekti bi bili saglediviji i formirao bi se trg koji bi stvorio više mogućnosti za prezentovanje kulture grada. Ova celina bi se istakla i drugačijim i primerenijim dizajnom ulične rasvete, kao i  osvetljavanjem pojedinačnih objekata. U sklopu trga, postojalo bi mesto za informativni pano koji bi posetioce informisao o poziciji i značaju ove kulturno-istorijske celine. Svojim položajem, urbani mobilijar (klupe, kante za đubre) nalazio bi se u zoni koja ne remeti glavne pravce kretanja. Ispred svake prepreke (klupa, drvo) promenom u popločanju ispunio bi se uslov taktilnog upozorenja.

Deo Jevremove ulice, od Višnjićeve do platoa ispred Božićeve kuće, koji je već definisan kao pešačka zona, moguće je učiniti pristupačnim i atraktivnijim postavljanjem adekvatnog popločanja bez denivelacija. Različitom bojom ili teksturom bi se naglasila trasa nekadašnje ulice.

Predviđa se rekonstrukcija i revitalizacija središnjeg prostora celine oko prvobitne zgrade Velike škole u Gospodar Jevremovoj br. 22 koja obuhvata rekonstrukciju samog objekta kao i adekvatno ograđivanje ovog prostora, uklanjanje dograđenog dela i prizemnog objekta na uglu Višnjićeve 7 i Gospodar Jevremove ulice. Rekonstrukciju objekta obuhvatilo bi i uređenje i popločavanje dvorišta,  uklonio bi se stepenik na ulazu u dvorište i omogućio pristup jednom od objekata u kome bi se prezentovao itorijat i značaj tog spomenika kulture.

Dositejev licej je nemoguće adaptirati i prilagoditi svim kategorijama korisnika zbog same arhitekture i funkcionalnog rasporeda unutar objekta. Iz tog razloga, dvorišni prostor može postati jedini izložbeni prostor, sa malim intervencijama (uklanjanje denivelacija u okviru popločanih staza). Moguće je i učiniti dostupnom jednu prostoriju u objektu odžaklije i tu prezentovati  sve ono što je izloženo i prikazano u Dositejevom i Vukovom muzeju – video projekcijama, interaktivnim i multimedijalno osmišljenim programima. Krećući se stazama unutar dvorišta liceja, moguće je doći i do Božićeve kuće. Na taj način bi se iz zajedničkog pristupačnog dvorišta prezentovao sadržaj ovih javnih kulturnih ustanova. Nekoliko stepenika ispred ulaza u Muzej pozorišne umetnosti trebalo bi savladati rampom odgovarajućeg nagiba sa postavljenim rukohvatima. Materijalizacija rampe može biti transparentna tako da ističe savremenu intervenciju, a ne narušava autentičnost objekta. Sam muzej pozorišne umetnosti može biti pristupačan odgovarajućim rasporedom elemenata enterijera, i postavljanjem indukcione petlje u salu za predavanja.

Neophodno je uređenje prostora neposredne okoline Šeik Mustafinog turbeta, sa rekonstrukcijom i sanacijom samog objekta i rekonstrukcijom nekadašnje zgrade Tekije, uz uklanjanje svih objekata sa parcele i izmeštanje benzinske stanice iz neposredne okoline, kao objekata neprimerenih ovom prostoru. Kako još nije usvojen plan detaljne regulacije ove zone, kao privremena mera, moguće je ukloniti samo objekat koji se direktno naslanja na zidove Turbeta i tako oslobodi neophodan prostor oko objekta, raščišćavanjem i popločavanjem ove zone istakao bi se značaj ovog spomenika kulture. Postavljanjem panoa koji bi sadržali istorijske podatke o spomeniku i ambijentu, posetiocima  bi se pružile neophodne informacije  i vizuelno bi se odvojio spomenik od okolnih neprimerenih objekata.

Zaključak

Pristupačnost ne ugrožava arhitekturu – ona je poboljšava. U skladu sa pozitivnim promenama u urbanom planiranju, projektna rešenja treba da budu kompatibilna sa različitim potrebama, garantujući upotrebljivost, sigurnost, nezavisnost, lakoću sagledavanja i korišćenja, a samim tim i podizanje kvaliteta  korišćenja objekata i prostora (grada).

Ustanove zadužene za očuvanje i promociju Engleske kulturne baštine sve više igraju proaktivnu ulogu u poboljšanju pristupa kulturno – istorijskim spomenicima  i priznaju važnost ravnoteže između potreba očuvanja i potreba pristupačnosti. Ako je mesto pristupačno, biće od značaja za više ljudi i ceniće ga širi krug zajednice, što će pomoći u osiguravanju njegovog očuvanja.

Dobar projekat i visok kvalitet rada mogu dopuniti i čak poboljšati kulturna dobra (spomenike kulture) kao i stvoriti pristupačnije okruženje. Rešenja pristupa za zaštićene celine i pojedinačne objekte moraju biti prilagođeni konkretnom mestu i deo sveobuhvatne dugoročne strategije za korišćenje tog prostora i njegovo očuvanje.

Obzirom da Zakon o kulturnim dobrima ne uređuje ovu oblast, na konzervatorima je odgovornost da savesno i izbalansirano vrednuju dve civilizacijske tekovine jednu kulturno-istorijsku spomeničku vrednost i drugu priznavanje i prihvatanje prava svih ljudi na nesmetano kretanje, sigurnost i udobnost i poštovanje invalidnosti kao dela ljudske raznolikosti. Svetska baština bi trebalo da nastoji da pomiri zahteve pristupačnosti i interesa spomenika kulture kako bi povećali ili omogućili njihovo kontinuirano korišćenje. Kulturno nasleđe treba da promoviše primere najbolje prakse kao i da podstiče sprovođenje odgovarajućih inicijativa za obezbećivanje pristupačnosti.

Kod spomenika kulture gde je neizvodljivo prevazići problem fizičkih barijera, trebalo bi uložiti napor na upravljanje i organizaciju kulturnog dobra tako da se njegove vrednosti prezentuju svima.

Zaštita nasleđa i očuvanje njegove autentičnosti, koja predstavlja osnovu kulturne vrednosti, predstavlja i nezamenjiv potencijal za turističku industriju, a održivi kulturni turizam je faktor ekonomskog, socijalnog i kulturnog razvoja. Održivi kulturni turizam je samo onaj koji uvažava potrebe svih ljudi.

Olgica Danković, Vidan Danković – Udruženje za reviziju pristupačnosti

Google ReaderTwitterLinkedInFacebookPrintFriendlyShare